Franšiza ima svoje korijene u feudalnim vremenima, no prva komercijalna prodajna franšiza bila je Singer Sewing Center koju je razvio Isaac Singer tijekom 1858. godine. Singer je prodao prava lokalnim poslovnim ljudima da prodaju njegove mašine i obučavaju korisnike, njegova je kompanija narasla. Prihod od licenčnih prava pomogao mu je financiranju proizvodnje i zbog činjenice da se svaka franšiza sama financirala, Singer je bio pošteđen troška upošljavanja managera centara.

Singerov model je bio kopiran od strane nekoliko industrija na prijelazu stoljeća. Jedan od njih je bila i Coca-Cola koja se uspjela nacionalno proširiti prebacujući teret proizvodnje, skladištenja i distribucije svojeg proizvoda na lokalne poslovne ljude koji su dobili prava punjenja. U zamjenu za preuzeti rizik na lokalnoj razini i osiguravanje kapitala za ekspanziju Coca Cole, franšizeri Coca Cole dobili su ekskluzivna marketinška i distributerska prava na svojem teritoriju.

Pogled na prvih 100 godine komercijalne franšize otkriva neke zanimljivosti. Možda je najvažnije od svega većina ranih davatelja franšize nije kontrolirala izgled i ugođaj korisnika franšize. Iako se rani korisnici franšiza mogu identificirati zajedničkim trgovačkim imenom, bili su slobodni u kreiranju vlastitog poslovnog stila. Benzinske stanice nisu imale isti izgled, isto vrijedi i za motele, dilere automobila, maloprodaje. Čak su se i usluge koje su nudile razlikovale od objekta do objekta.

No sve se to promijenilo tijekom 1950-tih godina kada je je Ray Kroc reorganizirano potencijal kloniranja franšize kako bi ponovio uspješnu formulu i lansirao poslovni format franšize kakav mi danas poznajemo. Ray Kroc je u svojim kasnim 40-tim godinama bio relativno uspješan prodavač aparata za pravljenje milkshakea. Jedan od njegovih kupaca bilo je uspješan prodavač hamburgera u San Bernardino, California, po imenu Mac Donalds koji je prodavao mnoštvo hamburgera i velike količine milshakea i pommes frites. Obuzet uspjehom tog restorana čija su većina zaposlenih bili studenti, Kroc je smatrao da može replicirati njegovo poslovanje i kopirati njegov uspjeh diljem SAD.

Uspjeh MacDonaldsa je legenda i Ray Kroc se uspoređuje s Henry Fordom za uvođenje linije za proizvodnju u industriju brze hrane. Ali Kroc je napravio više od brzine u brzoj hrani. On je osmislio koncept koji zovemo “trgovačko odijelo” kako bi obuhvatili ne samo izgled i ugođaj poslovnog dekora nego i svaki detalj na osnovu kojeg se posluje. Za Raya Kroca svaki aspekt kako voditi franšizu MacDonalda postao je dio sistema koji osigurava da će iskustvo potrošača u svakom MacDonald’s restoranu biti jednako uvijek i svugdje.

Krocova teorija se pokazala toliko uspješnom da se ubrzo proširila franšiznom industrijom. Tijekom 60-tih benzinske pumpe počele su prihvaćati jedinstveno “trgovačko odijelo” i standardizirale načine usluživanja. Maloprodaje, moteli i cvjećarne su počete standardizirati ne samo izglede trgovine nego i načine usluživanja. Svaki diler automobilima, hotel ili lanac restorana uhvatio je prednost poslovnog kloniranja.